DOPISNA BIBLIJSKA ŠKOLA
Lekcija 15

S NADOM U BESMRTNOST


1. Bog pati s čovekom

"OŽIVEĆE MRTVI TVOJI!" (Isaija 26,19) To je Božja poruka ožalošćenoj ljudskoj porodici. Biblija govori o spasonosnom božanskom saučešću: "U svakoj tuzi njihovoj on beše tužan, i anđeo koji je pred njim spase ih." (Isaija 63,9) Isus je kao Bog rekao sestri svog preminulog prijatelja Lazara: "Brat će tvoj ustati!" (Jovan 11,23) Sva tri lica Božanstva obraćaju se ljudima istim jezikom i ispunjena su istom ljubavlju prema svakom pojedincu. Zato Biblija ističe veliku istinu: "Neću vam pak zatajiti, braćo, za one koji su umrli, da ne žalite kao i ostali koji nemaju nada. Jer ako verujemo da Isus umre i vaskrse, tako će Bog i one koji su umrli u Isusu dovesti s njim. Jer vam ovo kazujemo rečju Gospodnjom da mi koji živimo i ostanemo za dolazak Gospodnji, nećemo preteći one koji su pomrli. Jer će sam Gospod sa zapovešću, s glasom aranđelovim, i s trubom Božjom sići s neba; i mrtvi u Hristu vaskrsnuće najpre." (1. Solunjanima 4,13-16)

Anđeo Spasitelj je Isus Hristos čija uteha leči ranjena srca ljudskih sinova i kćeri "kao kad koga mati njegova teši" (Isaija 66,13). On podiže svaku dušu slomljenu bolom i govori anđeoskim jezikom: "Ko padne, ne ustaje li? Ko zađe, ne vraća li se?" (Jeremija 8,4) Živ čovek ustaje, a mrtav vaskrsava, oživljuje! Jedino besmrtni Bog je mogao dati svoju reč kao zakletvu da će "otrti svaku suzu od očiju njihovih, i smrti neće biti više, ni plača, ni vike, ni bolesti neće biti više" (Otkrivenje 21,4)! Zato je za Božju reč kazano da "nije prazna reč da za nju ne marite, nego je život vaš" (5. Mojsijeva 32,47). Bog će ispuniti svoju reč u pravo vreme.


2. Bogu je mio čovekov život, a ne smrt

Bog je uputio čoveku ovakav poziv: "Izaberi život, da budeš živ ti i potomstvo tvoje, ljubeći Gospoda Boga svojega, slušajući glas njegov i držeći se njega; jer je On život tvoj i duljina dana tvojih." (5. Mojsijeva 30,19.20) Bog je život ljudima, a ljubav prema Njemu je njihovo spasenje. Smrt je Božji i čovekov neprijatelj. Smrt je povezana s grehom, a ne s Bogom, jer je greh uzrok smrti. Biblija kaže da je "plata za greh smrt" (Rimljanima 6,23). Greh je zadao čoveku smrtni udarac, a ne Bog. Suština greha je smrt! Zato je Bog veličanstvenu istinu široko objavio ljudima: "Jer mi nije mila smrt onoga koji mre, govori Gospod Gospod; obratite se, dakle, i budite živi!" (Jezekilj 18,32)

Isus se nije radovao smrti svog prijatelja Lazara iz Vitanije. Marija, sestra Lazareva, skrhana bolom, kada je susrela Hrista pala je pred Njim i zajecala: "Gospode, da si ti bio ovde, ne bi umro moj brat." (Jovan 11,32). Ona je znala da je Bog život, i da u Hristovoj prisutnosti nema mesta smrti. Ljudska tuga i jad duboko su potresli Hrista. Biblija govori o Bogu koji je plakao za čovekom: "Isus se zgrozi u duhu i sam postade žalostan. Udariše suze Isusu." (stih 33.35)

Božja tuga je uzvišenija od čovekove, neizmerno dublja i šira od običnog plača za umrlim. Isusova suza prolila se za celim svetom, bila je to osuda greha na Nebu i na Zemlji. Greh je potresao Božje srce i celo Nebo, ojadio sva misaona bića i usmrtio sve sinove i kćeri ljudske. Bog mrzi smrt, jer se ona i Njega bolno dotiče oduzimajući život Njegovim stvorenjima, Njegovim prijateljima. Biblija to potvrđuje ovim rečima: "Skupa je pred Gospodom smrt svetaca njegovih." (Psalam 116,15) To je On i dokazao vaskrsnuvši svog prijatelja Lazara iz Vitanije. Deo biblijskog opisa ovog događaja glasi: "I iziđe mrtvac obavit platnom po rukama i po nogama." Isus je razrešio veze kojim je smrt vezala Njegovog prijatelja, a onda je dodao: "Razdrešite ga i pustite neka ide!" (Jovan 11,44)

Onima koji su krivicu zbog pojave smrti nepravedno bacali na Boga, Bog je poručio u Bibliji: "Eda li je meni milo da umre grešnik, govori Gospod, a ne da se odvrati od putova svojih i bude živ?" (Jezekilj 18,23).


3. Isus Hristos - vaskrsenje i večni život

"I stvori Gospod Bog čoveka od praha zemaljskoga, i dunu mu u nos duh životni; i posta čovek duša živa." (1. Mojsijeva 2,7) Duh životni nije istovremeno bio i besmrtni duh, i čovek nije postao "duša besmrtna", nego samo "duša živa". Čovek je mogao večno da živi da je prihvatio Božju volju i pošao putem večnog života. Da čovek nije prezreo Božju reč nikada ne bi prestao da živi. Međutim, posle pada u greh, večni Sudija morao je da ostane na strani pravde i Zakona osuđujući krivicu: "Sa znojem lica svojega ješćeš hleb, dokle se ne vratiš u zemlju od koje si uzet; jer si prah, i u prah ćeš se vratiti." (1. Mojsijeva 3,19)

Besmrtan je samo Bog koji je oduvek postojao, i koji nema ni početka ni kraja. Čovek je stvoren od zemlje, ali nije stvoren da umre, nego da uvek živi pod uslovom da prihvati podanstvo u Božjem carstvu zasnovanom na Božjem zakonu. Bog jedino ima besmrtnost, i niko više: "Koji sam ima besmrtnost, i živi u svetlosti kojoj se ne može pristupiti, koga niko do ljudi nije video, niti može videti." (1. Timotiju 6,16)

Biblija govori da je Isus Hristos Stvoritelj sveta, On je Reč i Energija kroz koju je "sve postalo, i bez nje ništa nije postalo što je postalo." (Jovan 1,3) Čoveku zastaje dah pred stvaralačkom silom besmrtnog Boga, otkrivenog u licu Isusa Hrista. On jedini mogao je od neorganske tvari da stvori organsku, samo je On Lončar koji je mogao da oživi svoje delo - čoveka. Bibllija kaže: "Gospode, Ti si naš Otac; mi smo kao (glina), a Ti si naš Lončar, i svi smo delo ruku tvojih." (Isaija 64,8)

Nijedan lonac nije večan čak i kad je najbolje ispečen u lončarevoj peći! Čovek nije načinjen od zvezdane prašine da bi se u času svoje smrti vratio zvezdama. Biblija tvrdi da je čovek stvoren od "praha zemaljskoga", i da je smrt njegov povratak u prvobitno stanje - u neorgansku materiju, prah. Bog je kao veliki Lončar oblikovao čovekovo telo od gline i udahnuo svoj dah u njega. Tako je u čoveku zapalio vatru života koja se nikad ne bi ugasila da je čovek ostao poslušan Zakonu koji je bio utisnut u njega kao znak i pečat Božje svojine. Čim je životna energija zatreperila u svim vlaknima njegovih živaca i mišića, čovek je oživeo; glina je dobila život!

Čovek je kao "duša živa" stvoren savršen i slobodan, ali ne i besmrtan. Bog ga je kao vrhovni Gospodar pozvao da prihvati poslušnost kao uslov večnog postojanja. Poslušnost je uslovljavala beskonačnu dužinu čovekovog života, života koji je mogao postojati samo u telu. Kad je čovek postao "duša živa", postao je telo koje živi samo dotle dok se pokorava Božjem zakonu. Bog je prvom čoveku rekao: "Jedi slobodno sa svakoga drveta u vrtu; ali s drveta od znanja dobra i zla, s njega ne jedi, jer u koji dan okusiš s njega, umrećeš." (1. Mojsijeva 2,16.17)

Božji Zakon, napisan u čovekovom srcu i savesti, omogućavao je slobodu izbora: da ga čovek sluša ili ne sluša. Bog je davanjem slobode pokazao da želi poslušnost iz ljubavi. On je dopustio mogućnost pobune, ali ne i večne pobune! Biblija jasno govori da je Bog sprečio grešnika da postane besmrtan. U božanskom Savetu je rečeno: "Eto, čovek posta kao jedan od nas znajući šta je dobro, šta li zlo; ali sada da ne pruži ruke svoje i uzabere i s drveta života i okusi, te do veka živi." (1. Mojsijeva 3,22) Greh je pregradio put ka drvetu života, ali je Bog, ipak, našao izlaz da se čovek vrati u život. Već tada je Isus Hristos mogao da kaže prvim ljudima: "Ja sam put i istina i život." (Jovan 14,6)

Smrt nije odlaženje u besmrtnost. Put u večni život otvoren je dolaskom Isusa Hrista, Bogočoveka na svet. On je platio otkupninu za ceo ljudski rod. Smrt je posledica greha, kazna a ne nagrada, jer Biblija naglašava: "Koja duša zreši, ona će umreti." (Jezekilj 18,4)

Smrt je neprijatelj, a ne prijatelj. Svojim dolaskom Isus je "uništio smrt, i obznanio život i besmrtnost radosnom vesti" (2. Timotiju 1,10). Isus je vaskrsnuvši Lazara iz Vitanije, u tom trenutku "uništio" smrt. Isus je već tada, ne samo Lazaru, već svim ljudima obznanio život i ponudio besmrtnost pod uslovom da veruju u Njega i budu poslušni Njegovom zakonu. Isus je rekao da je On jedini i pravi put u besmrtnost: "Ja sam vaskrsenje i život: koji veruje mene ako i umre, živeće. I nijedan koji živi i veruje mene, neće umreti vavek." (Jovan 11,25.26) Vera u Isusa treba da bude vera "kao što Pismo reče" (Jovan 7,38).


4. Čovek u času smrti

Ljudsko biće koje veruje u Hrista onako "kao što Pismo reče" biće "kao vrt zaliven i kao izvor kojemu voda ne presiše" (Isaija 58,11). Neće imati čega da se boji kao što se nije bojao ni car David, koji je mnogo puta gledao smrti u oči i govorio: "Da pođem i dolinom sena smrtnoga, neću se bojati zla, jer si ti sa mnom; štap tvoj i palica tvoja teši me." (Psalam 23,4)

Slično pravednom Jovu, mnogi se danas pitaju: "Kad izdahne čovek, gde je?" (O Jovu 14,10) Smrt je oduvek gasila sve nade, bila tako neumitna i stvarna da je Jov morao još jednom da upita: "Kad umre čovek, hoće li oživeti?" (stih 14) Zar se iz groba može vaskrsnuti?

Kad se s jeseni seje pšenica, seje se i s nadom u njeno vaskrsenje i zato kroz mutne jesenje magle sejač ima viziju zlatom zatalasanog polja i plavog toplog neba. Malene humke nad svakim pšeničnim zrnom kvasiće jesenje kiše i natapati snegovi koji se u proleće tope, a onda će doći promena! Zazeleneće se žita i život će nići iz malih humki. Vaskrsenje će se nazvati Prolećem! Pravedni Jov video je sebe u bačenom pšeničnom zrnu. Nije sumnjao u vaskrsenje. Odmah posle svog pitanja o vaskrsenju rekao je: "Sve dane vremena koje mi je određeno čekaću dokle mi dođe promena. Zazvaćeš, i ja ću Ti se odazvati; delo ruku svojih poželećeš." (O Jovu 14,14.15)

Pravedni Božji sluga Jov je znao "da mrtvi ne znaju ništa" (Propovednik 9,5). Gde je čovek kad je u grobu? Biblija kaže da više ne postoji, ne živi, da je tamo gde je i voda kad "oteče iz jezera", tamo gde je i reka "kad opadne i usahne", i više je nema (O Jovu 14,11). Tok prestane, žubor zamre, život se ugasi... U času smrti čovek ne odlazi na Nebo već se vraća u prah, sahrana je njegov povratak u brazdu, silazak a ne penjanje, ukop i san bez snova, silaženje u grob koje obuhvata sve i bez razlike, onamo gde "počivaju iznemogli, i sužnji se odmaraju i ne čuju glasa nastojnikova; mali i veliki onde je, i rob slobodan od svoga gospodara" (O Jovu 3,17-19).

Biblija kaže da se u času smrti čovek vraća u "zemlju kako je bio, i duh se vrati Bogu koji ga je dao" (Propovednik 12,7). Preminulima "ljubavi njihove i mržnje njihove, i zavisti njihove nestalo je, i više nemaju dela ni u čemu što biva pod suncem" (Propovednik 9,5.6). Mrtvi ne odlaze među zvezde iako se njihov duh, kao sila života, životni princip primljen od Boga, u času izdisaja vraća Bogu. Nebo je mesto živih, a ne mrtvih! Biblija kaže da ni car David u času smrti "ne iziđe na nebesa" (Dela apostolska 2,29.34).

Ideja o zagrobnom životu nije biblijskog osnova, učenje o mučenju "besmrtnih" duša u nekom bestelesnom obliku je mitološkog porekla, bez ikakvog biblijskog temelja i dokaza. Biblija ne uči da čovek posle smrti živi u bilo kakvom vantelesnom obliku, bilo gde u svemiru, iako spominje primere takvog ljudskog verovanja, koje potiče iz neznabožačkih religija. Čak ni sam Isus koji je umro i tri dana proveo u grobu nije za to vreme bio u nekom rajskom naselju, što se, u samu zoru na dan vaskrsenja vidi iz njegovih sopstvenih reči Mariji, koja je plakala pored praznog groba. Isus joj se javio i rekao: "Ne dohvataj se do mene, jer se još ne vratih k ocu svojemu." (Jovan 20,17)

Pravedni Jov verovao je u vaskrsenje tela, i to je jedino, pravo i potpuno biblijsko učenje: "Ali znam da je živ moj iskupitelj, i na posledak da će stati nad prahom. I ako se ova koža moja i raščini, opet ću u telu svom videti Boga. Ja isti videću ga, i oči moje gledaće ga, a ne druge." (O Jovu 19,25-27)


5. Besmrtnost o Hristovom drugom dolasku

Toma je bio poslednji učenik iz kruga apostola koji je sumnjao u Hristovo telesno vaskrsenje iz mrtvih posle trodnevnog boravka u zapečaćenom grobu. Svako uveravanje koje je dobijao od svoje braće dočekivao je rečima: "Dok ne vidim na rukama njegovim rana od klina, i ne metnem prsta svojega u rane od klina, i ne metnem ruke svoje u rebra njegova, neću verovati!" (Jovan 20,25)

Vaskrsli Isus je to čuo i bilo Mu je žao nevernog učenika. Toma bi bio izgubljen da do kraja nije hteo da veruje. Zato mu se Isus prilikom prvog susreta obratio i rekao: "Pruži svoj prst amo i vidi ruke moje; i pruži ruku svoju i metni u rebra moja, i ne budi više neveran nego veran." (stih 27)

Toma se lično uverio, a onda je pao i poklonio se Isusu, priznajući Ga kao svog vaskrslog Spasitelja: "Gospod moj i Bog moj!" (stih 28)

Biblija naglašava uzvišenu istinu: "Jer kako po Adamu svi umiru, tako će i po Hristu svi oživeti." (1. Korinćanima 15,22) Hristos je vaskrsenjem ljudima pokazao put u besmrtnost.